Uvod i učestalost
Prostata je žlijezda u muškog spolnom sustavu, smještena ispod mokraćnog mjehura i ispred rektuma (završnog dijela debelog crijeva). Ranije se često nazivala i kestenjačom, jer je uobičajeno veličine kestena. Funkcija prostate je proizvodnja tekućine koja je dio sjemene tekućine. Rak prostate u Hrvatskoj je najčešći maligni tumor u muškaraca, te u muškog spola čini 21% svih novih slučajeva raka (podaci za 2017. godinu). Čest je i u drugim razvijenim zemljama svijeta, pa se primjerice računa da će u SAD-u 1 od 5 muškaraca tijekom života oboljeti od ove bolesti. Srećom, većina bolesnika koji obole od ove bolesti od nje ne umiru.
Rizični čimbenici
Najvažniji rizični faktor za rak prostate je dob, te se bolest pojavljuje najčešće u starijih muškaraca. Rizik je povećan i u osoba s pozitivnom obiteljskom anamnezom (rak prostate u obitelji).
Znakovi i simptomi
Rak prostate može biti praćen nekim od sljedećih simptoma: slab ili prekidajući mlaz urina tijekom mokrenja, iznenadni nagon za mokrenjem (urgencija), učestalo mokrenje (osobito noću), otežano započinjanje mokrenja, nemogućnost potpunog izmokravanja, bol i/ili pečenje pri mokrenju, krv u mokraći ili sjemenoj tekućini, bol u leđima i/ili zdjelici koja ne prolazi tijekom vremena, bolovi u kostima (posljedica eventualnih metastaza). Treba međutim naglasiti kako su svi ovi simptomi nespecifični te su češće vezani za neke druge bolesti i stanja. S porastom dobi prostata se u većini slučajeva povećava (hiperplazija prostate) te može s vremenom pritisnuti na mokraćnu cijev ili mokraćni mjehur. Navedeno posljedično dovodi do otežanog mokrenja i seksualnih poteškoća. Radi se o benignom rastu tkiva prostate, no zbog simptoma u nekih bolesnika može biti potrebno kirurško liječenje. Neki od simptoma mogu biti i posljedica upale prostate ili drugih dijelova mokraćnog puta, stoga se je svakako potrebno obratiti liječniku kako bi se razjasnio uzrok tegoba.
Slika 1. Prikaz digitorektalnog pregleda. Prostata je smještena odmah ispred rektuma, te liječnik prstom kroz rektum može vrlo jednostavno napipati prostatu i osjetite moguće nepravilnosti i anomalije. Digitorektalni pregled u skladu s navedenim smatra se važnim i vrlo jednostavnim dijagnostičkim testom.
izvor: wikipedia
Postavljanje dijagnoze
Osnova je detaljan pregled bolesnika i uzimanje temeljite povijesti bolesti. Digitorektalnim pregledom se direktno prstom kroz rektum palpira prostata, da bi se detektirali eventualno prisutni čvorovi ili abnormalni dijelovi prostate (Slika 1). Od tumorskih biljega koristi se prostata-specifični antigen (PSA), koji se mjeri u krvi. Radi se o supstanci koju proizvodi prostata te je u većini slučajeva povišen u bolesnika s rakom prostate: međutim, PSA isto tako može biti povišen u nekim drugim benignim stanjima, poput infekcije ili upale prostate te hiperplazije prostate. Dakle, sam nalaz povišenog PSA ne znači odmah da osoba boluje od raka prostate, no nalaže oprez i daljnju obradu. Rutinsko mjerenje PSA u zdravih osoba se u pravilu ne preporuča. Kod transrektalnog ultrazvuka kroz rektuma se umeće sonda veličine prsta koja na vrhu ima ultrazvučni uređaj koji se prislanja uz prostatu. Time se ultrazvučno uz relativno visoku preciznost može pregledati tkivo prostate te po potrebi uzeti uzorak sumnjivog tkiva (biopsija) radi daljnje analize. Osim ultrazvučno vođene biospije, postoji mogućnost i transrektalne magnetske rezonance, uz koju se također po potrebi može učiniti biopsija. Smisao biospije je definitivna potvrda dijagnoze raka prostate, te ujedno određivanje gradusa bolesti (Gleason score) koji je u određenom smislu mjerilo agresivnosti bolesti. Gleason score može biti rangiran od 6 do maksimalno 10, s time da viši broj znači viši gradus i time agresivniju bolest. Nakon potvrde dijagnoze, mogu biti potrebni dodatni dijagnostički testovi da bi se procijenila eventualno proširenost bolesti izvan prostate. U tu svrhu mogu se učiniti scintigrafija kostiju, MR, CT i druge pretrage. Više o dijagnostici malignih bolesti općenito možete pročitati u zasebnom članku.
Stadij bolesti
Rak prostate dijeli se, kao i druge maligne bolesti, u 4 stadija.
U I stadiju, bolest je ograničena na prostatu. Bolest maksimalno smije zahvatiti polovicu jedne strane prostate, a PSA je manji od 10, a gradus tumora je 1.
U stadiju II bolest je također ograničena na prostatu, no nešto je više uznapredovala. Ili je PSA veći od 10 (ali ne veći od 20), ili je gradus viši od 1, ili je bolest prisutna u boje strane prostate umjesto samo na jednoj.
U stadiju 3 je PSA 20 ili viši, ili se je bolest proširila izvan prostate na sjemene mjehuriće, rektum, mokraćni mjehur ili zdjelični zid.
U stadiju IV bolest je osim na okolne organe proširena na regionalne limfne čvorove ili udaljene organe u tijelu. Najčešće mjesto metastaza rak prostate su kosti.
Liječenje
Stadij I. Neki od ovih bolesnika ne trebaju se aktivno liječiti, ako je procjena da bi navedeno imalo više štete nego koristi (stari i fragilni bolesnici opterećeni komorbiditetima odnosno drugim ozbiljnim bolestima), ili ako se procjenjuje da bolesnik neće umrijeti od nego sa rakom prostate (sporo progresivna bolest). Pažljivo praćenje označava redovito kontroliranje bolesnika u kojeg se ne planira primjena aktivnog liječenja. U slučaju pojave simptoma mogu se primijeniti metode simptomatskog liječenja (npr. liječenje boli). Aktivni nadzor također uključuje redovite kontrole bolesnika, no u slučaju napredovanja bolesti započinje se aktivno liječenje s ciljem izlječenja (liječenje se odgađa kako bi se izbjegle eventualne štetne posljedice te se primjenjuje samo ako se pokaže nužnim). U bolesnika koje se planira aktivno liječiti od početka, glavne opcije liječenja su operacija (najčešće se primjenjuje radikalna prostatektomija kojom se uz prostatu ukljanjaju i okolni limfni čvorovi, a može se provesti otvorenim ili laparoskopskim načinom ili robotski) i radioterapija (u prvom redu vanjska radioterapija, no postoji mogućnost i primjene brahiterapije).
Stadij II. U pravilu su opcije liječenja jednake kao i kod stadija I, s time da će veći udio bolesnika biti aktivno liječen u odnosu na stadij I, s obzirom na veću uznapredovalost bolesti.
Stadij III. Sve opcije liječenja stadija I i II mogu se primijeniti i u stadiju III. Dodatna je opcija liječenja hormonska terapija, s time da su u stadiju III česte i kombinacije raznih vrsta liječenja. Primjerice, nakon operacije može biti potrebna radioterapija, a mogu se kombinirati i hormonska terapija i radioterapija. Rak prostate je hormonski vrlo ovisna bolest, jer su navedenim stanicama potrebni muški spolni hormoni (testosteron) za rast. Postoji čitav niz vrsta hormonske terapije, mogu se koristiti: abirateron (za bolesnike s uznapredovalom bolešću koja ne reagira na neke druge oblike hormonskog liječenja), kirurško liječenje (orhiektomija, odnosno uklanjanje oba testisa u kojima se proizvode spolni hormoni), estrogeni (ženski spolni hormoni čiji je cilj spriječiti proizvodnju muških spolnih hormona u testisima; danas se rjeđe koriste zbog značajnih nuspojava), agonisti hormona LHRH (cilj im je na razini mozga odnosno hipofize spriječiti prijenos pozitivnog signala za proizvodnju muških spolnih hormona u testisima čime se postiže učinak sličan onom nakon orhiektomije; primjer su leuprolid, goserelin i buserelin), antiandrogeni (ne blokiraju stavranje već učinak muških spolnih hormona; primjer su flutamid, bikalutamid, enzalutamid, apalutamid i nilutamid), lijekovi koji preveniraju stvaranje muških spolnih hormona u nadbubrežnim žlijezdama (ketokonazol, aminoglutetamid, hidrokortizon, progesteron). Točan plan i protokol liječenja određuje nadležni onkolog na temelju svih bitnih čimbenika.
Stadij IV. U stadiju IV bolest je u pravilu proširena u smislu metastaza, te se preferira sistemno liječenje u većine bolesnika. Lokalne opcije poput kirurškog liječenja stoga nisu dobar izbor. Radioterapija se također većinom koristi u smislu palijacije (primjerice tretiranje bolne metastaze u kostima). Glavne opcije liječenja su hormonska terapija novije generacije, kemoterapija (prvenstveno deocetaksel i kabazitaksel) ili kombinacija ova dva načina liječenja. U slučaju metastaza u kostima mogu se dodatno primijeniti bisfosfonati, lijekovi kojima se rješava hiperkalcemija (povišena razina kalcija u krvi kao posljedica metastaza u kostima) i bol te smanjuje rizik fraktura na način da se sprečava razgradnja kosti (primjer su klodronat i zolendronat). Postoji i radioterapija alfa emiterima (Radij 223 koji oponaša kalcij te se ugrađuje u kost i potom otpušta zračenje koje djeluje na metastaze), a u primjeni je i imunoterapija (cjepivo Sipuleucel-T) te uključenje u kliničke studije s novim lijekovima. Mnogi oblici liječenja su u istraživanju.
Dodatne zanimljivosti
Muškarci imaju 35% veći rizik da razviju rak prostate tijekom života nego što žene imaju rizik da razviju rak dojke.
Studeni je mjesec brige o muškom zdravlju. Pokret "Movember" je godišnji događaj kojim se poziva muškarce da tijekom mjesec dana puste brkove kako bi se podigla svijest o zdravstvenim problemima muškaraca, kao što su rak prostate, rak testisa i samoubojstvo muškaraca. Cilj projekta je "promijeniti lice muškog zdravlja".
Rak prostate 4. je najčešće dijagnosticirani rak u svijetu uopće. Prema podacima iz SAD-a, 1 od 9 muškaraca će tijekom svog života oboljeti od raka prostate. Kad je riječ o crncima koji su pod povišenim rizikom od ove bolesti, oboljet će čak 1 od 7 muškaraca.
Acinarni adenokarcinom najčešći je tip raka prostate, na koji otpada preko 90% slučajeva ove bolesti. Međutim, postoji i više drugih, rjeđih oblika, a među njima je najvažniji duktalni adenokarcinom prostate. Učestalost ovog podtipa varira od 0,4% do 0,8% u čistom duktalnom obliku i 3% do 12,7% u mješovitom duktalno-acinarnom adenokarcinomskom obliku. Uglavnom se javlja u starijih muškaraca u dobi od 63 do 72 godine. Ovi tumori se za razliku od tipičnog acinarnog adenokarcinoma pretežno nalaze u periuretralnoj (središnjoj) zoni prostate, pa stoga u takvih bolesnika digitorektalni pregled može biti potpuno uredan. Također, dokumentirano je da je u većine pacijenata razina PSA uredna, stoga je dijagnostika ovog podtipa otežana. Prema podacima na velikim serijama bolesnika, ovaj podtip je agresivniji od tipičnog acinarnog adenokarcinoma te nosi veći rizik pojave metastaza, stoga zahtijeva povećan oprez i redovitije kontrole.
Potrebno Vam je više informacija o ovoj temi? Kontaktirajte nas.