• davorkust

Kako pružiti podršku onkološkim bolesnicima?

Autori: Antonija Vrdoljak, mag. psych. i dr. sc. Vanja Putarek, mag. psych.


Onkološka dijagnoza predstavlja veliki stres za oboljelu osobu, ali i za ljude iz njezine okoline. Članovi obitelji i prijatelji u isto se vrijeme moraju nositi s vlastitim osjećajima tuge, ljutnje ili straha i pokušati pružati primjerenu podršku osobi koja osjeća simptome i prolazi kroz tretman. Uz to što je ovakva briga emocionalno zahtjevna, bliske osobe često ne znaju kako postupati nakon dijagnoze – na koji način komunicirati s oboljelom osobom išto učiniti kako bi pomogli na što primjereniji način.


Podrška oboljeloj osobi može biti emocionalna, usmjerena na ublažavanje neugodnih osjećaja, razgovor, slušanje i suosjećanje, ili instrumentalna, odnosno praktična podrška, koja može podrazumijevati, primjerice, kuhanje ručka, prijevoz na terapije ili nabavljanje lijekova. Obje su vrste podrške važne te uvelike olakšavaju nošenje s dijagnozom. Istraživanja pokazuju da se osobe s karcinomom lakše prilagođavaju na promjene uzrokovane karcinomom ili tretmanom, pozitivnije gledaju na ishod te su zadovoljnije svojim životom kada imaju emocionalnu podršku okoline. Kako bismo mogli pružiti adekvatnu emocionalnu podršku u ranim stadijima borbe protiv karcinoma, važno je pripremiti se za prvi susret s oboljelom osobom. Snažno i nekontrolirano iskazivanje vlastitih emocija pred onkološkim bolesnicima može dodatno pojačati njihove brige i izazvati osjećaj krivnje, zbog čega je dobro dati si vremena za procesiranje situacije i smirivanje početnih intenzivnih reakcija. Jednako tako, korisno je unaprijed istražiti informacije o bolesti, kako bi se povećalo razumijevanje o tome kroz što bliska osoba trenutno prolazi. U pogledu praktičnih savjeta, prijatelji i članovi obitelji koji ne žive s oboljelom osobom trebaju svakako najaviti svoj posjet i dati priliku bolesniku da ga odbije, ako na njega još uvijek nije spreman ili ako u nekom trenutku preferira svoju privatnost.


Jednom kada razgovor o bolesti krene, važno je znati i što reći. Iako se ljudi razlikuju po tome kakva im komunikacija odgovara (a njihovi bližnji to najbolje mogu zaključiti), moguće je dati neke opće savjete. Važno je omogućiti osobi oboljeloj od karcinoma da nam se povjeri, ali i ne stvarati pritisak ako ona to ne želi. Svaka je osoba drugačija te se na svoj način nosi s teškim situacijama – trebamo joj dopustiti da odluči kada će, koliko i s kime razgovarati o karcinomu. Tijekom razgovora preporučuje se izbjegavati rečenice poput „Ma bit ćeš ti dobro“, „Sve će biti u redu“ ili „Znam točno kako se osjećaš“, jer one umanjuju važnost teške situacije u kojoj se oboljela osoba nalazi i ne uvažavaju njezinu borbu s bolesti. Nasuprot tome, možemo iskreno reći da nam je žao te dati oboljelome do znanja da nam je bitan, da mislimo na njega i da smo tu ako poželi razgovarati. Nije toliko bitno ono što je rečeno, već je važno pokazati da smo prisutni i spremni slušati. No, nemojmo dozvoliti niti da karcinom bude jedina tema o kojoj se govori, posebno nakon početnog perioda privikavanja na dijagnozu. Pred nama je još uvijek ista osoba, prijatelj ili član obitelji, s kojim možemo pričati i o raznim drugim stvarima. Možemo se prisjetiti nekih lijepih zajedničkih iskustava, razgovarati o svakodnevnim događanjima, smijati se i zabavljati, usprkos bolesti. Važno je ne gledati na oboljelu osobu samo kao na dijagnozu, ali ipak biti i otvoren i spreman za ozbiljnije razgovore ako su joj oni u tom trenutku potrebni. Primjerice, ako osoba počne plakati, ne treba ju u tome sprječavati ili pokušavati razveseliti – važno je dati do znanja da je to uobičajena reakcija na ono što se događa i da smo spremi biti uz nju i kada joj je najteže. Emocionalna je podrška najučinkovitija kada je usklađena s onime što oboljela osoba treba te je posve u redu povremeno provjeriti njezine želje.


Bolesti poput karcinoma mogu djelovati na sposobnost pojedinca za obavljanje svakodnevnih poslova. Terapijski postupci često su iscrpljujući, a život s karcinomom podrazumijeva i mnoge obaveze vezane uz liječenje. Stoga je instrumentalna podrška oboljelima vrlo bitna. Jednako kao i s pružanjem emocionalne podrške, važno je provjeriti s oboljelom osobom kako joj možemo pomoći – ako samo počnemo obavljati zadatke umjesto nje, ona se može početi osjećati manje korisnom i sposobnom. Pomoć je najbolje ponuditi nasamo te se pobrinuti da bolesnik nema osjećaj krivnje ako ju prihvati. Jednako tako, važno je predložiti onu pomoć za koju znamo da ju možemo pružiti, kako bi oboljela osoba znala da se na nas zaista može osloniti. Male stvari mogu značajno olakšati život, pa tako možemo otići u nabavku umjesto njih, pokupiti im lijekove, pomoći s kućanskim poslovima ili pričuvati djecu. Prijatelji često odluče i donijeti ručak kako osoba koja boluje od karcinoma ne bi morala kuhati – ali važno je prije toga provjeriti postoje li neke restrikcije vezane uz prehranu.


Ponekad se ljudi ustručavaju komunicirati s onkološkim bolesnicima ili ih posjećivati jer je i njima samima teško gledati osobu kako pati, a bolest sve nas podsjeća na to da smo ranjivi. Međutim, pružanjem primjerene emocionalne i instrumentalne podrške pokazujemo oboljeloj osobi da je i dalje prihvaćena i voljena, i to u trenucima u kojima joj bliskost, brižnost i empatija najviše znače. Stoga se osoba ne osjeća usamljeno i odbačeno, a time je i manja vjerojatnost psiholoških teškoća (npr. depresije), koje negativno djeluju na borbu s karcinomom.


Pojedinci najbliži oboljeloj osobi ponekad preuzimaju i ulogu njegovatelja – oni kontinuirano vode brigu o potrebama onkološkog bolesnika, istražuju bolest i načine liječenja, pratnja su na tretmanima i preuzimaju svakodnevne zadatke na sebe kako bi što je moguće više rasteretili oboljelog. No, vrlo je važno da bliske osobe ne zaborave na svoje potrebe. Briga za člana obitelji ili prijatelja koji se suočava s karcinomom vrlo često stavlja sve druge osobne probleme ili želje u drugi plan, no takvo je ponašanje iscrpljujuće i dugoročno neodrživo. Stoga je za njegovatelje posebno važno odrediti neko vrijeme u danu, makar i kratko, koje će biti posvećeno brizi za sebe, svojim hobijima ili opuštanju. Ujedno, oni se ne trebaju ustručavati potražiti pomoć drugih i neke od svojih obaveza prepustiti prijateljima, obitelji ili medicinskom timu. Nadalje, njegovateljima je također potrebna podrška, bilo u vidu razgovora s prijateljima, grupa podrške ili psihološkog savjetovanja. Usmjerenost na sebe ne znači napuštanje bliske osobe – ako su njegovatelji iscrpljeni, neće moći pružiti najbolju skrb oboljelima, a oboljela se osoba tada može osjećati kao teret bližnjima.


Karcinom je bolest koja pogađa cijelu okolinu pacijenta, mijenja uloge i odnose između oboljelih i njima bliskih osoba te nužno traži prilagodbe u svakodnevnom životu. Najvažnije što možemo učiniti u tom trenutku je biti prisutni i otvoreni za potrebe oboljelih, ali i voditi brigu o vlastitom emocionalnom i tjelesnom zdravlju.

Antonija Vrdoljak, mag. psych.

Vanja Putarek, mag. psych.



Izvori:

1. https://www.cancer.net/coping-with-cancer/talking-with-family-and-friends/supporting-friend-who-has-cancer

2. https://www.cancer.gov/publications/patient-education/when-someone-you-love-is-treated.pdf

3. https://www.cancer.gov/about-cancer/coping/caregiver-support

4. https://www.cancerresearchuk.org/about-cancer/coping/family-friends-caregivers/how-support-someone-with-cancer

5. https://www.cancer.org/treatment/caregivers/how-to-be-a-friend-to-someone-with-cancer.html




  • YouTube

©2020 Onkologija.net. Sva prava pridržana.