• davorkust

Imam karcinom – što će mi psiholog?

Autori: Antonija Vrdoljak, mag. psych. i dr. sc. Vanja Putarek, mag. psych.



Dijagnoza karcinoma redovito uz sebe veže neugodne emocije poput straha, tuge, stresa, ljutnje. To je i razumljivo, s obzirom na to da se osoba susreće s velikim izazovom koji može utjecati na različite aspekte njezina života. Stoga je očekivano da će u fokusu pojedinca, njegove obitelji i tima liječnika biti tretman karcinoma te ublažavanje fizičkih simptoma bolesti. No, često se pri tome zanemaruju psihičke teškoće, koje mogu otežati prihvaćanje dijagnoze, nošenje s tretmanom i prognozom, odnose s bliskim osobama i prilagodbu na život nakon karcinoma. Usprkos brojnim benefitima, većina onkoloških bolesnika ne prima nikakvu vrstu psihološkog tretmana.

Rezultati istraživanja pokazuju kako je oboljelima od karcinoma glavna prepreka za uključivanje u psihoterapiju negativan stav prema toj vrsti tretmana. U našem je društvu još uvijek vrlo izražena stigma prema traženju stručne pomoći za nošenje sa psihičkim problemima – smatra se da je osoba koja traži pomoć slaba, preosjetljiva ili „luda“. Negativan stav zajednice dovodi do osjećaja srama kod oboljelih i sprječava ih da poduzmu potrebne korake kako bi si olakšali nošenje s izazovnom situacijom. Osoba se u tim teškim trenutcima može početi osjećati izolirano i usamljeno, kao da nešto s njom nije u redu i kao da je ona jedina koja se tako osjeća. Podaci pak govore drugačije. Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji (WHO), svaka četvrta osoba tijekom svoga života patit će od nekog oblika psihičkih smetnji. One nisu neuobičajene, a osoba koja odlazi psihoterapeutu nije luda, već brine o svim aspektima svoga zdravlja i pokušava pronaći načine da se najbolje moguće nosi s teškim situacijama. Psihičke teškoće ili smetnje koje osoba doživljava suočavajući se s onkološkom bolesti mogu biti različitog intenziteta i trajanja te ne pokazuju, laički rečeno, da je osoba luda, već da joj je potrebna stručna podrška kako bi naučila strategija nošenja sa svojim emocijama i mislima (npr. brigama, katastrofizacijama).

Osim osude društva, onkološki bolesnici često i sami imaju iste predrasude, a psihičko zdravlje se zapostavlja i smatra manje važnim od fizičkog. Budući da su anksioznost i depresivnost česte „pratiteljice“ onkoloških dijagnoza, možemo čuti i mišljenja kako je „to takva situacija“, da je „normalno loše se osjećati kada imaš karcinom“ i da se „tu ništa ne može učiniti“, da treba samo „biti jak dok ne prođe“. Činjenica da je borba s karcinomom psihički teška ne znači da se ne može ili ne treba poduzeti određene korake, poput traženja stručne pomoći, kako bi ju se olakšalo. Pokušaji da se strah, tuga, ljutnja, frustracija ili krivnja ignoriraju neće dovesti do njihovog nestanka, već će se vjerojatnije pojačavati i dulje će trajati.

Iako psihoterapija ne može izliječiti karcinom, ona oboljelu osobu može opskrbiti „psihološkim alatima“, pomoći joj da učinkovitije upravlja emocijama, odnosno da nauči prepoznati, prihvatiti, a ponekad i ublažiti svoje emocije. Razgovor sa stručnjacima za mentalno zdravlje može smanjiti anksioznost i depresivnost kod onkoloških pacijenata, smanjiti strah od tretmana (npr. strah od igle u kemoterapiji ili strah od ulaska u cijev uređaja tijekom MR pretrage) i uvelike poboljšati kvalitetu života pacijenata i članova njihovih obitelji. Na psihoterapiji osoba može razgovarati o brojnim pitanjima koja joj se javljaju („Kako iznijeti dijagnozu bližnjima ili djeci?“, „Kako se motivirati za pridržavanje savjeta liječnika?“, „Kako biti podrška bliskoj osobi koja je oboljela?“...), i to s educiranim stručnjakom koji joj pruža podršku, brigu i pomoć. Terapija je mjesto na kojemu osoba može otvoreno progovoriti o svojim strahovima, ali i razviti svoje pozitivne strane i potencijale. Stoga je briga o psihološkom stanju važan dio postupka liječenja karcinoma, a psihijatri, psiholozi i drugi stručnjaci mentalnog zdravlja redovito su članovi onkoloških timova na vodećim svjetskim institutima za istraživanje i liječenje karcinoma.

Ljudi često misle da njihovi problemi nisu dovoljno veliki i ozbiljni te da se s njima trebaju nositi sami, da su njihove emocije samo njihova odgovornost. Međutim, psihoterapija nije isto što i odricanje od odgovornosti i prepuštanje odgovornosti terapeutu. Dapače, osoba u terapiji ulaže trud i radit na sebi te se aktivno uključuje u svoj oporavak. Psihoterapeuti ne mogu „čarobnim štapićem“ riješiti naše probleme, već nas usmjeravaju i podržavaju u rad na našem psihičkom zdravlju kako bismo tako u konačnici pomogli sami sebi.

Naposlijetku, jedna od prepreka za započinjanje psihološkog tretmana je i neznanje, primjerice, kako kontaktirati terapeuta, što se događa na terapiji, što točno terapeut radi. Prvi posjet terapeutu može se dogovoriti telefonom ili mailom, a u nekim slučajevima psihoterapija je pokrivena i zdravstvenim osiguranjem (korisno je raspitati se kod svog onkologa ili liječnika opće prakse). Tijekom prvih susreta psihoterapeut pokušava dobro upoznati klijenta, istražiti njegovu ili njezinu situaciju i saznati koji su izazovi s kojima se osoba želi suočiti. Nije lako otvoriti se nepoznatoj osobi, ali je važno da u razgovoru s terapeutom budete iskreni. U otvaranju Vam može pomoći i znanje da su psihoterapeuti obavezni detalje terapijskog razgovora zadržati za sebe.

Na početku terapijskog procesa, nakon upoznavanja s terapeutom, obično se određuju ciljevi na kojima ćete raditi (tj. određujete što biste željeli postići terapijom i na čemu biste voljeli raditi). Tijekom terapije psihoterapeut će koristiti razne tehnike za poboljšavanje uvida u Vaše misli i osjećaje te promjenu ponašanja. Upoznajete se međusobno te se terapeut prilagođava Vama, odnosno Vašoj konkretnoj situaciji, karakteristikama i potrebama. Trajanje terapije ovisi o teškoćama na kojima se radi, kao i u uključenosti i motiviranosti same osobe da radi na tim teškoćama. Međutim, velik broj klijenata navodi da osjeća olakšanje već nakon prvog susreta jer su mogli s nekime otvoreno popričati o stvarima koje ih muče i za koje su mislili da ne mogu podijeliti s drugim ljudima.

Također, jedan terapeut, ili jedan psihoterapijski pristup, ne odgovara svima. Ako iz prvog pokušaja ne uspijete „kliknuti“ sa svojim terapeutom, ne odustajte jer psihoterapija donosi pozitivne rezultate i kontinuirano pomaže u nošenju s teškoćama!


Reference:

1. https://www.ncbi.nlm.nih.gov/pmc/articles/PMC4082441/ 2. https://onlinelibrary.wiley.com/doi/full/10.1111/ecc.13165 3. https://www.cancer.org/cancer/cancer-basics/attitudes-and-cancer.html



  • YouTube

©2020 Onkologija.net. Sva prava pridržana.