Autor: dr.sc. Vanja Putarek, mag. psych., Antonija Vrdoljak, mag. psych.
Prema podacima Međunarodne agencije za istraživanje raka (International Agency for Research on Cancer, IARC), karcinomi su jedan od vodećih uzroka smrti u svijetu. Iz godine u godinu broj onkoloških bolesnika raste sve brže. Primjerice, 2012. godine bilo je oko 14 milijuna novih slučajeva karcinoma u svijetu, a 2018. godine bilo ih je oko 17 milijuna. Prema predviđanjima, u sljedećih 15-ak godina broj onkoloških bolesnika trebao bi se izjednačiti s brojem oboljelih od bolesti srca i krvnih žila. Među oboljelima, muškaraca je malo više nego žena (52%:48%). Prevalencija (tj. ukupni broj oboljelih) i incidencija (tj. broj novooboljelih) karcinoma najveći su u razvijenijim područjima svijeta (Sjeverna Amerika, Australija, zapadna i sjeverna Europa), dok je smrtnost zbog karcinoma najveća u središnjoj i istočnoj Europi, središnjoj i istočnoj Aziji, te istočnim i južnim dijelovima Afrike. Hrvatska se smjestila „uz bok“ područjima s najvećom prevalencijom i incidencijom karcinoma, ali se nalazi među državama s najvećom smrtnošću zbog karcinoma.
Manjoj smrtnosti zbog karcinoma u razvijenijim područjima svijeta u odnosu na slabije razvijena područja zasigurno doprinosi kvaliteta skrbi za onkološke bolesnike. Tijekom liječenja naglasak je na uklanjanju one vrste karcinoma koja je dijagnosticirana. Najčešći je karcinom rak pluća, a nakon njega slijede rak debelog crijeva, rak dojke i rak prostate. Zbog sve većeg broja oboljelih od karcinoma, onkologija je trenutno najpropulzivnija grana medicine pa i metode liječenja sve više napreduju. Međutim, kvalitetna skrb trebala bi biti holistička, odnosno trebala bi uključivati medicinsko liječenje kako bi se poboljšalo tjelesno zdravlje osobe, ali i rad na prehrani i stilu života, kao i rad na psihičkom zdravlju. Upravo je psihičko zdravlje često zapostavljena komponenta u radu s onkološkim bolesnicima, što može imati brojne negativne posljedice, na koje ćemo se osvrnuti u nastavku. Područje koje se bavi proučavanjem mentalnog zdravlja osoba oboljelih od karcinoma te koje istražuje moguće psihološke utjecaje na tijek bolesti naziva se psihoonkologija.
Prema inozemnim istraživanima, oko 30% onkoloških bolesnika ima neku od izraženijih i dugotrajnijih psihičkih teškoća, među kojima su najčešći kronični stres, depresija i anksioznost, dok većina bolesnika doživljava barem prolazan strah, tjeskobu i sniženo raspoloženje. Brojni su uzroci kroničnog stresa kod onkoloških bolesnika. Primjerice, stres je prisutan zbog izloženosti oboljele osobe neizvjesnoj i velikim dijelom nekontrolabilnoj situaciji, odnosno osoba ne zna kakav će biti ishod liječenja i prepuštena je rukama stručnjaka koji brinu o njezinom/njegovom oporavku. Kako bolest napreduje, osoba sve više i više ovisi o drugima, što dodatno smanjuje osjećaj kontrole nad vlastitim životom. Posljedično se narušava jedna od osnovnih psiholoških potreba, potreba za autonomijom, za donošenjem slobodnih i samostalnih izbora i upravljanjem vlastitom sudbinom. Osim toga, onkološki bolesnici suočavaju se s velikom promjenom u načinu života i obavljanju poslova, kao i raznim birokratskim procedurama, što sve doprinosi kroničnom stresu. Tijekom izloženosti kroničnom stresu dolazi do neuroendokrinih procesa u organizmu, poput dugoročnog povećanja razine kortizola (hormona koji se izlučuje iz kore nadbubrežne žlijezde), što djeluje na imunološki sustav, odnosno na mogućnost organizma da se bori protiv bolesti. Dakle, živčani, endokrini i imunološki sustav međusobno su povezani pa je važno u liječenju karcinoma djelovati i na psihičko zdravlje (tj. na živčani sustav) kako bi imunološki sustav optimalno funkcionirao. Stres se može smanjiti kroz povećavanje razine psihološke otpornosti pojedinca, učenje učinkovitog suočavanja s problemima, a često se koriste i tehnike relaksacije.
Prethodno navedene teškoće koje pogoduju razvoju kroničnog stresa, doprinose i pojavi depresivnih i anksioznih smetnji. Budući da je kod onkoloških bolesnika prisutna realna opasnost za život pojedinca, teško je odrediti razinu depresije i anksioznosti koja je veća od očekivane za stanje u kojem se pojedinac nalazi. Obično se uzima u obzir trajanje bolesti i trajanje anksiozno-depresivnih simptoma, kao i razina disfunkcionalnosti koja je pritom prisutna. Anksiozno-depresivni simptomi najčešće uključuju učestale brige o vlastitoj budućnosti i suočavanju s bolesti, ali i budućnosti bližnjih te strah od mogućnosti vraćanja bolesti kod osoba koje su prošle liječenje. Anksioznost može otežati borbu s bolešću, a strah od posljedica tretmana može dovesti do izbjegavanja postupaka koji bi osobi mogli pomoći na putu ka ozdravljenju. Također, anksioznost može pojačati doživljaj boli te tako dodatno negativno djelovati na pacijente, dok depresivnost može smanjiti motivaciju bolesnika za brigu o sebi i za praćenje liječničkih uputa. Zato je u sklopu liječenja osoba koje boluju od karcinoma potrebno djelovati na smanjivanje anksioznih i depresivnih simptoma.
Jedan od tjelesnih simptoma od kojeg strahuju onkološki bolesnici i o kojem brinu je osjet boli, prisutan kod većine oboljelih u nekoj od faza bolesti. Bol neprestano podsjeća oboljelu osobu na njezinu dijagnozu te je upravo ona jedna od posljedica karcinoma koja djeluje kao stresor i doprinosi anksiozno-depresivnim smetnjama. Tretman boli važna je komponentna liječenja karcinoma jer njezino smanjenje ili uklanjanje doprinosi boljem psihičkom zdravlju osobe, a često uključuje odvraćanje pažnje s osjeta boli, relaksaciju, zamišljanje i sl.
Budući da je jedan od mogućih ishoda u liječenju od karcinoma smrt, nije iznenađujuće da se kod onkoloških bolesnika javlja i egzistencijalni distres, odnosno pitanja o smislu života, pravednosti zbog obolijevanja i strah od smrti. Psihoonkolozi mogu pružiti podršku osobi koja se nalazi u takvome stanju, pomoći joj da nosi s emocijama koje iz njega proizlaze te da prihvati sljedeće korake u tretmanu i pripremi se za njih.
Stručnjaci mogu učiniti velike pomake i u pripremi za tretman te u nošenju s njegovim fizičkim i fiziološkim posljedicama. Osim briga i strahova, javljaju se bezvoljnost, povećana razina napetosti i uznemirenosti, promjene u količini spavanja i apetitu. Biološke posljedice karcinoma i neugodne nuspojave tretmana često se smanjuju lijekovima, no u tome dodatno mogu pomoći i razne psihološke tehnike usmjerene na mijenjanje ponašanja. Konačno, onkološkim bolesnicima često nedostaje socijalne podrške, bilo instrumentalne (tj. pomoć u obavljanju poslova), bilo emocionalne, što može potaknuti usamljenost i povećati razinu depresivnosti. Njima psiholozi mogu predstavljati osobu od povjerenja, ali i naučiti ih na koji način mogu sami sebi pružiti podršku te kako ju mogu tražiti od bliskih osoba.
Neka istraživanja povezuju narušeno psihičko zdravlje i obolijevanje od karcinoma, ali dokazi za to zasad su malobrojni, a većina nalaza ipak ukazuje na obrnuti uzročno-posljedični slijed, odnosno da postavljanje dijagnoze nekog od karcinoma rezultira pogoršanjem psihičkog zdravlja. Međutim, kao što je navedeno ranije, narušeno psihičko zdravlje može povratno djelovati na tjelesno zdravlje, odnosno može usporiti oporavak tijekom liječenja karcinoma ili pospješiti povratak bolesti.
Dakle, mentalno zdravlje važan je faktor u svim fazama borbe protiv karcinoma, od prihvaćanja dijagnoze, preko ustrajanja u tretmanu, motiviranja za traženje informacija o bolesti i mogućnosti liječenja, nošenja s emocionalnim posljedicama dijagnoze, smanjivanja fizičke nelagode, sve do traženja socijalne podrške i podizanja kvalitete života. Stoga ne čudi što su brojni vodeći svjetski instituti za liječenje osoba s karcinomom uvidjeli korisnost psihoonkologije i psihološke podrške tijekom tretmana. Primjerice, Mayo klinika omogućava integrativno liječenje karcinoma te su psiholozi dio njihovih medicinskih timova; Memorial Sloan Kettering Cancer Center oboljelima nudi usluge individualnog savjetovanja te savjetovanja za parove i obitelji; Johns Hopkins Kimmel Cancer Center naglašava ulogu psihologa i socijalnih radnika u nošenju s bolesti te planiranju tijeka tretmana i svih s njime povezanih životnih promjena. Sličan pristup zagovaraju i druge utjecajne institucije orijentirane na istraživanje i liječenje karcinoma, kao što su University of Texas M.D. Anderson Cancer Center, Abramson Cancer Center i Roswell Park Cancer Institute. Suvremene smjernice za liječenje redovito uključuju proces trijaže, tijekom kojega svaki bolesnik prolazi kroz postupak u kojemu se utvrđuje njegovo psihološko stanje te se određuje postoji li potreba za nekim oblikom psihoterapije. Optimalno je ponoviti te postupke nekoliko puta, u kritičnim trenutcima razvoja bolesti.
Zaključno, moderna medicina sve češće naglašava kako liječenje usmjereno na isključivo jedan aspekt pojedinca ili bolesti nije dovoljno, već se zahtijeva širi, holistički i sveobuhvatan pristup utemeljen na znanstveno dokazanim činjenicama, koji podrazumijeva djelovanje i na fizičke i na emocionalne simptome bolesti, uz stavljanje naglaska na poboljšanje kvalitete života bolesnika.
Literatura: