Za razliku od kemoterapije koja djeluje selektivno, ciljana terapija precizno djeluje na promjene na stanicama raka koje uzrokuju njihov rast, diobu i/ili širenje. Stoga se ti lijekovi kolokvijalno zovu i pametnim lijekovima. Takav način liječenja omogućila su nam znanstvena istraživanja, kojima se tijekom vremena pronalaze molekule na površini ili u unutrašnjosti tumorski stanica koje su specifične za stanice raka (tj. ne nalaze se na zdravim stanicama). Nakon otkrića takvih molekula, ista se mogu ciljati specifičnim protutijelima koja se vežu upravo na njih. Na taj način osiguravamo dopremu lijeka direktno u tumorsku stanicu bez negativnog učinka na zdrave stanice u organizmu, čime se značajno smanjuje rizik nuspojava liječenja. Lijekovi koji se koriste u ciljanoj terapiji spadaju u skupinu lijekova malih molekula ili monoklonalna protutijela. Prednost prve skupine je što su ti lijekovi dovoljno mali da mogu bez većih teškoća ući u stanicu, pa se prvenstveno koriste za "gađanje" ciljeva unutar stanice. Dolaze u obliku tableta ili kapsula. Monoklonalna protutijela su po sastavu proteini, a proizvode se u specijaliziranim laboratorijima. Primjenjuju se intravenski. Služe za specifično vezanje za određenu ciljnu molekulu na tumorskoj stanici, a daljnji učinci ovise o konkretnom lijeku.
Dr. Kust za Laudato TV: Što su pametni lijekovi? Tko može dobiti pametne lijekove? Hoću li imati bolje rezultate s pametnim lijekom nego s kemoterapijom? Koje su nuspojave pametnih lijekova? Ako pametni lijekovi kod mene ne djeluju, mogu li se primijeniti druge vrste liječenja?
Koji su bolesnici kandidati za liječenje ciljanom terapijom? S obzirom da se radi o visokoselektivnom liječenju, u velikoj većini slučajeva prije primjene ciljane terapije bolesnikovo tkivo (dobiveno ranijom biopsijom ili operacijom) mora biti testirano na prisutnost određenih ciljnih molekula. Samo oni bolesnici u kojih se dobije nalaz kako na/u tumorskim stanicama zaista postoji cilj koji možemo "napasti" ciljanim lijekom će biti kandidati za primjenu takvog lijeka jer u ostalih bolesnika liječenje neće imati učinka te može biti i štetno.
Mogući mehanizmi djelovanja ciljane terapije:
1. Djelovanje na imunološki sustav. Ti se lijekovi zbog svoje važnosti izdvajaju u zasebnu skupinu, a oblik liječenja zove se imunoterapija, o kojoj možete pročitati u zasebnom članku.
2. Zaustavljanje rasta tumorske stanice. Zdrave stanice dijele se samo kada je to potrebno, a za pokretanje navedenog procesa potrebni su im signali koje dopremaju proteini koji se vežu za specifične molekule na površini stanice. Međutim, tumorske stanice mogu zbog genetskih promjena doći u stanje konstantne diobe bez tog incijalnog signala (signalni put je stalno aktiviran). Dio ciljanih lijekova interferira s promijenjenim proteinima, te na taj način prekidaju signalni put koji potiče stanicu na diobu.
3. Zaustavljanje angiogeneze. Tumorskom tkivu potrebna je velika količina hranjivih tvari za rast, a iste dobivaju kao i sve druge stanice putem krvi. S obzirom da tumorsko tkivo raste mnogo brže od zdravog tkiva, potrebna mu je i velika krvna opskrba te kontinuirano stvaranje novih krvnih žila, što se zove angiogenezom. Tumori potiču angiogenezu otpuštajući svoje signalne molekule koje djeluju na postojeće krvne žile. Neki ciljani lijekovi interferiraju s ovim procesom te smanjuju nastanak novih krvnih žila oko tumora, čime im se onemogućuje daljnji rast odnosno uzrokuje smanjenje tumora zbog gubitka krvne opskrbe.
4. Doprema citotoksičnih supstanci u tumor. Neki ciljani lijekovi kombiniraju se s toksinima, citostaticima ili zračenjem. Nakon vezanja ciljanog lijeka za tumorsko tkivo, stanice preuzimaju citotoksičnu supstancu te stanica odumire, dok okolne zdrave stanice ostaju neoštećene.
5. Uzrokovanje stanične smrti. Normalne zdrave stanice redovito odumiru kada su oštećene ili nisu više potrebne, dok se tumorske stanice odupiru ovom prirodnom procesu. Neki lijekovi mogu ih ponovno vratiti u normalno stanje i proces odumiranja.
6. Sprečavanje utjecaja hormona. O hormonskoj terapiji možete pročitati u zasebnom članku.
Slika 1. Prikaz kompleksnosti signalnih putova koji dovode do programirane stanične smrti (apoptoze) kojom zdrave stanice odumiru kada se oštete ili nisu više potrebne. Izbjegavanje apoptoze jedan je od načina preživljavanja tumorskih stanica, ali se djelovanjem ciljane terapije na neki od ovih kontrolnih točaka pokušava taj proces zaustaviti.
Iako se liječenje ciljanom terapijom uglavnom dobro podnosi te je mnogo manje nuspojava liječenja u odnosu na kemoterapiju, nuspojave se ipak mogu javiti. Najčešće su proljev, utjecaj na funkciju jetre, poremećaj zgrušavanja krvi, povišen krvni tlak, umor, oštećenja sluznice usne šupljine, promjene noktiju i boje kose, te kožne promjene (osip ili suha koža). Mnogi bolesnici nemaju niti jednu od navedenih nuspojava ili su nuspojave vrlo blage te često i ne zahtijevaju intervenciju. Liječenje može biti svaki dan, jednom tjedno pa sve do jednom mjesečno, ovisno o konkretnom lijeku i protokolu liječenja.
Nastavite čitati: Što je imunoterapija?
Potrebno Vam je više informacija o ovoj temi? Kontaktirajte nas.