Autor: Sandra Krstev Barać, mag.nutr.
Odmah da raščistimo: uvjerenje da unos konzumnog šećera potiče širenje malignih stanica je jedna od najčešćih zabluda među onkološkom populacijom i nepotreban izvor tjeskobe među oboljelima i njihovim obiteljima. Iako šećer i zloćudne bolesti imaju kompleksan odnos, nema dokaza da će potpuno izbacivanje ovih slatkih molekula iz prehrane zaustaviti progresiju bolesti.
Ono što mi danas nazivamo šećerom zapravo je saharoza, jednostavna molekula sastavljena od glukoze i fruktoze koja se u organizmu razgrađuje na glukozu i na taj način osigurava brz izvor energije stanicama. Sve naše stanice koriste glukozu za svoje potrebe, stoga naše tijelo ima nekoliko mehanizama kako održati razinu glukoze u krvi stabilnom. Čak i bez unosa ugljikohidrata, bilo složenih, bilo jednostavnih tijelo će si osigurati glukozu iz drugih izvora poput masti i proteina.
Slično vrijedi i za stanice raka. Istina je da su zloćudne stanice veliki potrošači glukoze. No, nažalost one su i izrazito prilagodljive i u nedostatku glukoze, pronalaze druge izvore energije, poput glutamina, acetata i laktata. Rak se, dakle, „hrani“ brojnim nutrijentima pa tezu da ga je moguće „izgladniti“ manipulacijama u prehrani ne drže vodu.
Jedini slučaj kada može biti oportuno maksimalno ograničiti unos ugljikohidrata te okrenuti se ketogenoj dijeti je kod glioblastoma, no i tada nije ova dijeta nije korisna kod svih oboljelih. Više o ketogenoj dijeti kao potpori standardnoj onkološkoj terapiji saznajte na linku.
Opasnosti restriktivnih obrazaca prehrane
Prije svega, valja biti svjestan da je glukozu iznimno teško izbaciti iz prehrane. Naime, sve namirnice koje sadrže ugljikohidrate se probavom razgrađuju na jednostavne šećere uključujući glukozu. Drugim riječima, žitarice, mahunarke, voće i povrće, mlijeko i mliječni proizvodi koji čine važan dio poželjne prehrane onkoloških bolesnika u konačnici služe kao izvor glukoze.
Unatoč zdravom razumu, neki onkološki pacijenti skloni su izbaciti sve ugljikohidrate iz prehrane nesvjesni da si čine više štete nego koristi. Ovako restriktivna prehrana, među ostalim, često dovodi do nenamjernog mršavljenja, gubitka mišićne mase i malnutricije, posljedica koje mogu otežati liječenje i biti pogubne za oboljele. Dodatno, hrana bogata šećerima je brzi izvor potrebne energije te hranu čini ukusnijom i privlačnijom, što pomaže kod slučajeva gubitka apetita izazvanih terapijom.
Šećer je ipak mudro ograničiti
Sada kada je jasno da potpuno izbacivanje šećera neće uništiti stanice raka, moramo ipak biti svjesni da jednostavnim šećerom bogata hrana poput kolača, keksa, čokolada i ostalih slastica nije najsretnija opcija u svakodnevnoj prehrani. Konzumni šećer, naime, ne osigurava niti jedan vrijedan nutrijent, osim omražene saharoze pa se često referira kao „prazne kalorije“. Prazne kalorije nisu bezuvjetno loše, ali je činjenica da si ih rijetko tko može priuštiti.
Još je jedan razlog zašto bi šećer trebao biti tek povremena poslastica. Iako ne potiče širenje, postoje dokazi da, na indirektan način, može povisiti rizik od razvoja zloćudne bolesti. Pretjerano uživanje šećera, naime, može dovesti do gomilanja kilograma što, pak, povisuje rizik od raka. Osim toga, česta konzumacija šećera povisuje razine inzulina i inzulinu sličnog čimbenik rasta I (IGF-1), što dodatno povisuje rizik obolijevanja.
Poanta šećerne priče
Umjesto opsesiranja oko onoga što daje energiju zloćudnim stanicama, u prehrani onkoloških bolesnika fokus bi trebao biti na ono što „hrani“ i daje snagu zdravim stanicama, a to su proteini, vitamini, minerali i ostali esencijalni nutrijenti koje, među ostalim, osigurava hrana bogata složenim ugljikohidratima.
Poruka koju valja ponijeti sa sobom je da, iako, gledano nutritivno šećer nije najpoželjnija namirnica u prehrani, onkološki bolesnici mogu umjereno uživati u slatkim okusima i ne moraju osjećati tjeskobu ili grižnju savjesti odluče li se, u sklopu raznolike i uravnotežene prehrane, povremeno počastiti poslasticom, uostalom baš kao i zdrava populacija.
