Radioterapija ili kolokvijalno zračenje predstavlja primjenu ionizirajućeg zračenja (zrake visoke eneregije) u svrhu liječenja maligne bolesti. Za razliku od korištenja u dijagnostici (primjerice RTG snimka slomljene kosti) doze koje se primjenjuju su znatno veće, čime se omogućuje uništavanje tumorskih stanica oštećenjem njihove DNA. Stanice kojima je oštećen DNA preko određene granice prestaju se dijeliti ili odumiru. Za razliku od većine ostalih vrsta terapija, radioterapija ne ubija tumorske stanice odmah, već je njen učinak odgođen. U praksi, oštećenje DNA najčešće nastaje u roku od nekoliko dana do tjedana, a potom tumorske stanice odumiru tijekom duljeg vremena koje može trajati i više mjeseci nakon završetka liječenja. Za razliku od ostalih vrsta liječenja, namjena radioterapije je da se primjenjuje lokalno, dakle točno na ono područje tijela koje želimo liječiti (područje u kojem se nalazi tumor), a ne na cijelo tijelo. Pritom se ona može primijeniti izvana (vanjska radioterapija), što je i najčešći oblik njene primjene, ali se izvor zračenja može postaviti i unutar tijela. Odabir vrste radioterapije ovisi o više faktora, među ostalima o tipu tumora, njegovoj veličini, lokalizaciji i blizini osjetljivih zdravih struktura, općem stanju bolesnika itd.
1. Radioterapija vanjskim snopom. Provodi se pomoću linearnog akceleratora, uređaja koji proizvodi ionizirajuće zračenje. Bolesnik mirno leži na stolu, dok se dio uređaja okreće oko njega radi primjene terapije iz više smjerova. Ovakav oblik liječenja može se primijeniti kod gotovo svih vrsta malignih tumora. Osim standardnog pristupa vanjskom radioterapijom, postoji i specijalna vrsta takvog liječenja kojim se može primijeniti značajno veća količina zračenja na mali volumen tkiva zbog veće preciznosti uređaja, čime se povećana protutumorski učinak a ujedno sprečava oštećenje okolnih zdravih organa- stereotaksijska radioterapija (SBRT), ili kolokvijalno radiokirurgija.
2. Unutarnja radioterapija. Radi se o liječenju gdje se izvor zračenja postavlja u tijelo (u tumor ili u neposrednu blizinu tumora), a on može biti u krutom (brahiterapija) ili tekućem obliku. Brahiterapija se najčešće primjenjuje kod tumora glave i vrata, dojke, vrata maternice, prostate i oka. Unutarnja radioterapija u tekućem obliku primjenjuje se kod raka štitnjače (radioaktivni jod I-131), neuroendokrinih tumora (tzv. PRRT) i neuroblastoma (tzv. MIBG).
Slika 1. Priprema bolesnika za primjenu radioterapije vanjskim snopom. Tijekom same primjene zračenja, medicinsko osoblje je u drugoj prostoriji da bi se izbjeglo ozračivanje.
Radioterapija se može koristiti za liječenje bolesti, ali i za ublažavanje simptoma (primjerice bol u kosti zahvaćenoj metastazom), te se u ovom drugom slučaju radi o palijativnoj radioterapiji. Može se koristiti samostalno, ali najčešće ide u kombinaciji s drugim vrstama liječenja, bilo prije, za vrijeme ili nakon njih (ovisno o tipu bolesti i cilju liječenja). Radioterapija se može i ponoviti, ali pritom treba paziti na limite zdravih tkiva u području koje se planira tretirati. U pravilu, nakon zračenja određene regije treba proteći dulji vremenski period (obično se uzima 5 godina) da bi se ista regija mogla ponovno liječiti radioterapijom. Međutim, s obzirom da se radi o lokalnoj vrsti liječenja, mogu se bez poteškoća tretirati druge regije tijela.
Nuspojave. Radioterapija osim tumorskih stanica može oštetiti i zdrave stanice koje se nalaze u tretiranom području, te iz toga razloga može doći do nuspojava. Umor je nuspojava koja se može javiti neovisno o zračenoj regiji, dok ostale ovise o mjestu na koje se primjenjuje terapija. Tako primjerice kod radioterapije tumora mozga najčešće viđamo gubitak kose, mučninu, povraćanje i promjene kože; kod raka dojke promjene kože i oticanje; kod tumora u prsištu (npr. rak pluća) promjene kože, otežano gutanje i kašalj; kod tumora glave i vrata oštećenje sluznice usta (oralni mukozitis), gubitak okusa, otežano gutanje i hipotireozu; kod tumora u zdjelici i trbuhu proljev, mučninu, povraćanje, seksualnu disfunkciju, gubitak fertiliteta i poremećaj mokrenja. Neke od ovih nuspojava mogu značajno otežati uzimanje hrane, a kod primjene terapije vrlo je bitno uzimati dovoljno kalorija i proteina kako bi se tijelo moglo oporaviti od učinaka ionizirajućeg zračenja. Stoga je nutritivna potpora u ovih bolesnika vrlo važna. Također, važno je naglasiti kako se nuspojave u većine bolesnika ne javljaju odmah pri početku liječenja, već su obično najteže pri kraju terapije. Nekim bolesnicima potrebno je više tjedana pa čak i više mjeseci da se oporave nakon završetka radioterapije.
Nastavite čitati: Što je hormonska terapija?
Potrebno Vam je više informacija o ovoj temi? Kontaktirajte nas.