RAK BUBREGA

Uvod i učestalost

Bubreg je parni organ koji filtrira krv i proizvodi mokraću, kojom se štetne tvari izlučuju iz organizma. Putem mokraćovoda urin iz bubrega odlazi u mokraćni mjehur te potom iz organizma mokrenjem. Rak bubrega nešto je češći u muškog spola. Prema podacima Hrvatskog registra za rak iz 2017. godine kod muškaraca je činio oko 5%, a kod žena oko 3% svih novih slučajeva raka. Postoji više tipova raka bubrega, a među njima je najčešći karcinom bubrežnih stanica koji čini oko 85% svih slučajeva (ostali tipovi su urotelni karcinom, sarkom, limfom i Wilmsov tumor koji se pojavljuje prvenstveno u djece).

Rizični čimbenici

Rizični čimbenici za razvoj raka bubrega su pušenje, debljina, povišen krvni tlak, rak bubrega u obitelji i neki genetski sindromi (primjerice von Hippel-Lindauova bolest ili nasljedni papilarni karcinom bubrežnih stanica). Pojavili su se podaci da bi i dugotrajno nekontrolirano uzimanje nekih analgetika dostupnih bez recepta moglo povisiti rizik. Općenito o rizičnim čimbenicima za razvoj raka možete pročitati u zasebnom članku.

Znakovi i simptomi

Rani rak bubrega često nema nikakvih simptoma. Kako bolest napreduje, mogu se javiti krv u urinu, izraslina u trbuhu, bol s jedne strane trbuha koja ne prolazi, gubitak apetita i mršavljenje, anemija. Kod svih ovih simptoma koji traju dulje vremena, svakako treba potražiti savjet liječnika.

Postavljanje dijagnoze

Osnova je detaljan pregled bolesnika i uzimanje temeljite povijesti bolesti. Od slikovnih pretraga koriste se ultrazvuk, CT ili MRI trbuha. U praksi se najčešće koristi CT koji je široko dostupan i omogućuje zadovoljavajuću preciznost snimanja, te može postaviti temeljitu sumnju na rak bubrega. Često se radi analiza krvi i urina, dok pouzdanih tumorskih markera za rak bubrega nema. Definitivna dijagnoza bolesti postavlja se biopsijom tumorske tvorbe, odnosno operativnim zahvatom kojim se ona u cijelosti odstranjuje.​ Nakon potvrde bolesti mogu se ordinirati dodatne pretrage za procjenu eventualne proširenosti bolesti, poput CT-a prsnog koša (suspektne metastaze u plućima) ili scintigrafije kostiju (suspektne metastaze u kostima). Općenito o dijagnostici raka možete pročitati u zasebnom članku.

Liječenje

Rak bubrega liječi se ovisno o tipu tumora, općem stanju bolesnika te stadiju bolesti

Kirurško liječenje primjenjuje se u većine bolesnika, čak i onih s metastatskom bolešću, po čemu je liječenje raka bubrega specifično. Ovisno o individualnom bolesniku, može se ukloniti samo tumorsko tkivo i mali dio okolnog zdravog tkiva (parcijalna nefrektomija), uklanjanje cijelog bubrega koji je zahvaćen tumorom (jednostavna nefrektomija) ili uklanjanje bubrega nadbubrežne žlijezde i okolnog tkiva (radikalna nefrektomija). Kirurški pristup među ostalim ovisi i o funkciji drugog bubrega, jer ukoliko bolesnik nema niti jedan bubreg ili oni nisu funkcionalni, potrebna je doživotna dijaliza. Stoga se primjerice kod bolesnika koji imaju rak jednog bubrega, a drugi je iz nekog razloga oštećene funkcije, može razmotriti parcijalna nefrektomija kako bi ostatno tkivo bubrega održalo funkciju. U bolesnika sa zdravim drugim bubregom, glavna je opcija liječenja radikalna nefrektomija. Uloga radioterapije u raku bubrega je relativno ograničena, te se najčešće koristi kod metastatske bolesti kao palijativna metoda (primjerice zračenje bolnih koštanih metastaza). Slično je i sa kemoterapijom, te su osim operacije glavni oblici liječenja raka bubrega danas ciljana terapija i imunoterapija, i to zasebno ili u kombinaciji. Od ciljane terapije se koriste monoklonska protutijela (npr. inhibitor vasuklarnog endotelnog faktora rasta bevacizumab), tirozin-kinazni inhibitori (sunitinib, pazopanib, kabozantinib, aksitinib, sorafenib...) i mTOR inhibitori (everolimus, temsirolimus...). Većina tih pametnih lijekova uz ostale učinke djeluje na način da onemogućuje nastanak novih krvnih žila koje su potrebne za rast tumora. Od imunoterapije također imamo više skupina lijekova koji imaju učinak u raku bubrega, primjerice CTLA-4 inhibitor ipilimumab; PD-1 inhibitori nivolumab, pembrolizmab i avelumab; interferoni; interleukin-2.

Kod bolesti ograničene na bubreg, najbolji izbor liječenja uvijek je operativni zahvat, bez obzira na veličinu i uznapredovalost primarnog tumora te je dio bolesnika izlječen operacijom. Za sada nema dovoljno podataka da bi primjena bilo koje vrste terapije nakon operacije mogla u visokorizičnih bolesnika smanjiti rizik povrata bolesti. Daljnja istraživanja su u tijeku.

Kod proširene (metastatske) bolesti preporuča se incijalno, kako je i gore navedeno, također učiniti kirurški zahvat, tj. uklanjanje zahvaćenog bubrega. Nakon operacije slijedi sustavno liječenje koje najčešće uključuje ciljanu terapiju i/ili imunoterapiju, a postoji više linija liječenja. U pravilu je ova četvrta faza bolesti neizlječiva te je cilj terapije produljenje preživljenja i očuvanje ili poboljšanje kvalitete života. Bolesnici također imaju opciju uključenja u kliničke studije radi liječenja novim eksperimentalnim lijekovima.

Nastavite čitati: Rak kože

Potrebno Vam je više informacija o ovoj temi? Kontaktirajte nas.

Slika 1. Stadij III raka bubrega. Tumor je zahvatio bubrežnu venu, a moguće i okolne limfne čvorove. Liječenje je kirurško.

(izvor: Wikimedia commons)

  • YouTube

©2020 Onkologija.net. Sva prava pridržana.